Jelena Ristić Jelena Ristić - Mastercard

29.09.2020.

Izgradnja bezgotovinskog društva – zašto bi svima trebalo da nam je stalo?

Već nekoliko godina svet se bavi predviđanjem Centralne banke Švedske o tome da će ova zemlja ukinuti gotovinu do 2023. godine. Vest je dočekana sa neizvesnošću, čuđenjem ili oduševljenjem, ali svakako nije predstavljala iznenađenje imajući u vidu da se švedska ekonomija već dugo profiliše kao bezgotovinska u kojoj se procenjenih 98% transakcija obavlja karticama ili digitalnim novčanicima. Sličan pravac razvoja prate i Danska koja je ugasila svoju poslednju kovnicu novca krajem 2016. godine, Norveška koja je uvela obavezan onlajn prihvat kartičnih plaćanja 2018. i Ujedinjeno kraljevstvo gde potrošači u proseku imaju svega 5 funti u kešu u novčaniku. 

Kada pričamo o bezgotovinskom društvu, mi pričamo o suštinski efikasnom i produktivnom tržištu koje uspešno navigira kroz digitalnu evoluciju realnih potreba svojih učesnika i koje omogućava sigurne, neometane i brze interakcije i transakcije širom sveta. Zbog toga prelazak na bezgotovinsku ekonomiju u osnovi vode potrošači i inovatori spremni da poremete uobičajene modele poslovanja. 

Suštinski, potrošači žele da koriste platne metode koje su intuitivne, poznate i koje su im organski dostupne kroz njihove uređaje, poput beskontaktnih mobilnih plaćanja. Ljudi žele da iskoriste sigurne prečice za svoje svakodnevne aktivnosti, a tehnologije im daju upravo to, usput osiguravajući suštinski bitan bonus za tržište – mogućnost praćenja finansijskih tokova. Zbog toga je razvoj bezgotovinske ekonomije sa stanovišta poslovnog, tehnološkog i regulatornog sektora kompleksan i neophodan proces.

U Srbiji, značaj bezgotovinskog društva je prepoznat i uveliko se posmatra u korelaciji sa borbom protiv sive ekonomije. Već su uspostavljeni neki efikasni mehanizmi, poput strožih finansijskih kontrola i podsticajnih mera kakva je bila lutrija sa fiskalnim računima i kartičnim slipovima. U narednom periodu, očekuju nas unapređenje sistema fiskalizacije kroz digitalizaciju, zakonsko regulisanje fleksibilnih oblika rada i uspostavljanje javnog registra neporeskih nameta kako bi se povećala predvidivost poslovanja. Broj prodajnih mesta koja prihvataju bezgotovinska plaćanja – kako u fizičkom tako i u onlajn okruženju - neprekidno raste. Na isti način kao što je očekivano i normalno da platite karticom u bilo kojoj radnji, tako postaje normalno i očekivano da karticom platite taksu ili porez na svakom opštinskom šalteru, vožnju u svakom taksi vozilu ili račun za bilo koju komunalnu uslugu. 

Alati i tehnologije koji pružaju zaista inkluzivni pristup digitalnim finansijskim servisima su već dostupni. Naš je zadatak da poguramo narednu fazu njihovog usvajanja, odnosno da ih stavimo u ruke onima kojima su zaista potrebni. Moramo voditi računa da, dok uvodimo inovacije, niko ne ostane izostavljen. Moramo da dizajniramo i pružamo nova rešenja svima, a naročito malim biznisima koji su okosnica lokalne privrede. Ako želimo da prevaziđemo ekonomske posledice pandemije na dugoročno održiv način, moramo biti sigurno da su svi uključeni. Od krucijalne je važnosti da ljudi dobiju pristup digitalnoj ekonomiji i to nije pitanje filantropije. Ovo je prilika da se razvije komercijalno održiva i skalabilna saradnja sa partnerima iz vlada i privatnog sektora i da se to uradi na način koji pomaže društvima u najširem smislu da napreduju. 

Ono što se pokazalo kao delotvorno u skandinavskim zemljama je razumevanje veze između dobrog života i opšteg dobra. Ljudi ne plaćaju poreze već kupuju kvalitet života. Ljudi ne troše svoj novac na poreze već investiraju u svoju zajednicu. Da li je ova spoznaja kod nas moguća preko noći? Naravno da ne i ona zahteva ujedinjeni front javnog i privatnog sektora na edukaciji i podsticanju svih tržišnih činilaca da se okrenu transparentnijem poslovanju i većem korišćenju digitalnih tehnologija kao načinu da se pametnije upravlja novcem i dostigne veća sigurnost – sigurnost pojedinca da će obaviti željenu finansijsku radnju brzo i bezbedno; sigurnost trgovca da će se novac brzo naći na njegovom računu i da će njime moći da namiri svoja potraživanja i plati zaposlene; sigurnost države da će moći da prati finansijske tokove i da će moći da obračuna i naplati porez u pravoj meri; sigurnost zajednice da će biti ostvareni budžetski prihodi neophodni za održavanje škola, zdravstvenog sistema, puteva. Zapravo, to je sigurnost i to je poverenje.

Postoji veza između razumevanja, saradnje i poverenja. Ako razumemo potrebe pojedinačnih učesnika na tržištu, veće su šanse da međusobno sarađujemo kako bismo prevazišli prepreke sa kojima se susrećemo i tada su veće šanse da verujemo jedni drugima. Kada se odlučimo za razumevanje kao prvi korak u saradnji, svima je bolje. Kada uspemo da dostignemo međusobno poverenje, svima je bolje. Ako razumemo vrednost saradnje umesto takmičenja, svima je bolje. U društvu koje počiva na razumevanju, saradnji i poverenju, svima će nam biti bolje.