Branko Radulović Branko Radulović - docent Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu

12.05.2017.

Neproduktivne firme lideri neformalnog poslovanja

Na pitanje zašto neko posluje u sivoj ekonomiji moguće je dati više odgovora. Ipak, svi odgovori se mogu podvesti pod jedan od tri motiva – neki to čine zbog poreske evazije, drugi jer je to jedini način da ostanu na tržištu zbog niske produktivnosti ili drugih razloga, a treći jer na tržište ne mogu ni da uđu zbog regulatornih prepreka sa kojima se suočavaju. Iako se obično kreće od poreske evazije, u tekstu ću početi od faktora za koji mislim da je u Srbiji osnovni uzrok sive ekonomije.

Pad tražnje i nelikvidnost

Produktivnost preduzeća u Srbiji izražena u dodatnoj vrednosti po angažovanom radniku je relativno niska. Da bi opstala na tržištu, posebno kada su suočena sa efikasnijim konkurentima, takva preduzeća barem deo svoje proizvodnje sele u neformalni sektor. Ali, tu se priča ne završava. Preduzećima koja posluju u neformalnom sektoru, produktivnost često dodatno opada (zbog otežanog pristupa kapitalu, korišćenja zastarele tehnologije itd) pa je za njih na dug rok jedini održiv poslovni model koji podrazumeva delimično ili potpuno poslovanje u neformalnom sektoru. Takvim preduzećima ne bi pomogli ni poreski podsticaji, osim ako bi takvi podsticaji bili selektivni – namenjeni isključivo njima, ali ne konkurentima. Bilo koji vid subvencionisanja nisko produktivnih preduzeća zarad njihovog opstanka na tržištu suprotan je ekonomskoj logici.

Problem niske produktivnosti dodatno je uvećan sa produbljivanjem ekonomske krize. U okolnostima ekonomske krize i neka preduzeća koja su profitabilno poslovala usled pada tražnje i radi opstanka takođe sele deo svoje proizvodnje u neformalni sektor. U takvim okolnostima dolazi do nelojalne konkurencije, pa su i efikasnija preduzeća primorana da deo poslovanja izmeste u neformalnu zonu, jer u suprotnom rizikuju da nestanu sa tržišta.

Čak i u slučaju da uspešno posluju, kod nekih preduzeća usled problema sa naplatom može nastati problem nelikvidnosti. Nelikvidna preduzeća često daju prioritet ključnim dobavljačima u odnosu na poreske obaveze. Ako problemi sa likvidnošću potraju, onda rešenje vide u izmeštanju dela poslovanja u neformalni sektor kako bi izbegle poreske obaveze i time oslobodili sredstva za plaćanje dobavljača. Niska produktivnost, pad tražnje i nelikvidnost „teraju“ preduzeća i preduzetnike u neformalni sektor. Ali kako uopšte takva preduzeća opstaju na tržištu? To znači da je mehanizam izlaska sa tržišta neefikasan. Ako su računi nekih preduzeća blokirani godinama, kako onda nastavljaju normalno da posluju?

Prepreke za prelazak iz neformalnog u formalni sektor

Mnoga preduzeća i preduzetnici razlog poslovanja u sivoj ekonomiji vide u regulatornom opterećenju. U kontekstu sive ekonomije, regulatorno opterećenje treba shvatiti u najširem smislu, tako da obuhvati kako regulatorno opterećenje na tržištu rada (na primer, u vidu visokih otrpemnina, ograničavanja fleksibilnih vidova zapošljavanja), tako i regulatorna opterećenja na tržištu proizvoda (u vidu posebnih zahteva u vezi proizvoda ili proizvodnog procesa i sl). U regulatorno opterećenje, ulazi i „papirologija“ odnosno administrativni troškovi poslovanja. Uzeti zajedno, mnogi smatraju da preduzetnici odluku o uključivanju u neformalni sektor pre čine kako bi izbegli birokratiju (i korupciju), nego radi izbegavanja poreza. Regulatorno opterećenje poslovanja u Srbiji je izrazito visoko i pogađa pre svega one koji tek treba da uđu na tržište. Ukoliko su pravne barijere ulasku previsoke i ako su ekonomske barijere usled nižih troškova postojećih proizvođača visoke, onda se odustaje od ulaska na tržište. Velika prednost deregulacije u odnosu na izmene sistema poreza i doprinosa je što ona ne dovodi do uvećanja budžetskog deficita, a ujedno otklanja ograničenja i stvara veću slobodu u izboru i načinu obavljanja poslovnih aktivnosti čime direktno doprinosi da siva ekonomija postaje manje atraktivna opcija.

Poreska evazija

Na odluku o tome da li će preduzetnik učiniti poresku evaziju utiču dva faktora. Prvi je jednostavna računica na osnovu očekivanih koristi i troškova, odnosno poređenja ostvarene uštede usled poreske evazije i troškove u slučaju da budu uhvaćeni. Očekivani troškovi zavise od toga da li će onaj koji učini evaziju biti i uhvaćen (verovatnoća detekcije), veličine moguće kazne, verovatnoća izricanja kazna i sklonosti ka riziku. S obzirom da je verovatnoća detekcije niska, da postoji mogućnost da se kazna često zameni koruptivnom aktivnošću, te da u Srbiji kazne nisu drakonske, sledi da se poslovanje u neformalnom sektoru isplati. Ako je verovatnoća da će onaj ko posluje u neformalnom sektoru biti uhvaćen na primer 0,2 i ako je verovatnoća da će kazna biti izrečena 0,5 onda je verovatnoća da ćete platiti kaznu zbog poslovanja u sivoj ekonomiji jedan u deset. Ako su kazne niske, postoje jaki podsticaji da se posluje u sivoj zoni i nakon plaćanja kazne. Drugi faktor je kultura, odnosno percepcija pravednosti poreskog sistema – da li je poresko opterećenje i postupak pravičan. S obzirom da se poreski sistem percipira negativno (npr. zbog odnos plata u javnom i privatnom sektoru, način trošenja budžetskih sredstava), privatni sektor u Srbiji neretko smatra da ne treba da snosi ikakvo osećanje krivice, niti postoji stigmatizacija okoline u slučaju da je lice uhvaćeno. U tome nismo usamljeni, jer je reč o zajedničkoj karakteristici država južne Evrope.

Stoga, kada se opravdano govori o smanjenju poreskog opterećenja (pre svega smanjenja učešća poreza na zarade i doprinosa za socijalno osiguranje u ukupnim troškovima rada), treba biti oprezan, jer bez povećanja i očekivanih troškova detekcije i kažnjavanja, samo davanje podsticaja ne mora nužno da znači i da će se siva ekonomija smanjiti. Jedan od razloga je percepcija izrazite pravne nesigurnosti u Srbiji. Privredni subjekti treba da budu uvereni da se pravila igre neće ubrzo menjati nakon što dođe do formalizacije njihovog poslovanja (bilo da je reč o zapošljavanju radnika ili stavljanju robe u regularan promet). Naime, racionalni subjekti mogu predvideti da zbog rigidnosti potreba za finansiranjem javnih dobara i usluga i budžetskog deficita, novi povoljniji režim ima kratak vek, te im se neće isplatiti da „uđu“ u formalan sektor zbog velikih ireverzibilnih troškova nametnutih regulatornim zahtevima iliti „daš dinar da udješ formalni sektor, dao bi deset da izadješ“.

Sivo, a naše

Pored navedenih uzroka, za bogatstvo različitih oblika neformalnog poslovanja i veličinu neformalnog sektora potrebna je odgovarajuća mikro klima koja je čini se u Srbiji veoma pogodna. Mnoge specifičnosti srpske privrede izuzetno pogoduju sivoj ekonomiji. Srbija kao „evroizovana“ privreda u kojoj se od ukupnog prometa platnim karticama čak 70% vrši radi podizanja gotovine na bankomatima, je idealno tlo za poslovanje u neformalnom sektoru. Srbija, u kojoj nejasna i komplikovana legalizacija objekata znači da je otežan i ulazak u formalni sektor, za vlasnike nekoliko stotina hiljada nelegalizovanih objekata. U odsustvu legalizacije smanjene su šanse za započinjanje legalnog poslovanja, a otežan je i pristup finansiranju, jer nije moguće objekte iskoristiti kao kolateral radi dobijanja povoljnijeg kredita. Time su ogromni resursi osuđeni da sa svojim vlasnicima nastave da egzistiraju van regularnog prometa i efikasne ekonomske upotrebe. Kada se tome dodaju značajne neregistrovane doznake, socijalna dimenzija sive ekonomije, Srbija predstavlja izuzetno plodno tlo za sivu ekonomiju.